Na vratima pakla

O lijepa, o draga, o slatka Europo,
Dar u kom sve jade višnji nam bog je do,
Uzroče istini od naše sve bijede,
Čekamo te neke druge srijede.

Eto, brzi vlak Europa do daljega neće stati u maloj zemlji na brdovitom Balkanu. Sada možemo dobro zaroniti u ćevape s lukom, pa ih potom razblažiti salatom od krastavaca, sirom i vrhnjem. Luk ponekad zna potjerati suze, a ne bi bilo dobro da neki pomisle kako plačemo zbog Europe – te bestidnice.

Ah, ta Europa, mitska zemlja kojom vladaju mali sivi ljudi u sivim odijelima, kraljica dvostrukih standarda, leglo praktično svakog zla i bijede koje je ikada pohodilo svijet. A, opet, ta Europa, tako slatka – tako žuđena – tako zavodljiva, toliko željena i toliko nedosanjana.

Što je to u nama nesretnicima, da nas ljepota Europa neće. Stalno spominje neku gotovinu, pa nije moguće da su joj pare važnije od žarke (ali neuzvraćene) ljubavi.

No šalu na stranu, često se priča o tome da li je Hrvatska talac Gotovine ili ne. Meni se čini očitim da je Hrvatska zapravo talac dvolične i nedosljedne politike Europske unije. General Gotovina odlučio je ne predati se Haškom sudu. Izabrao je bijeg, to je njegova odluka, čak i ljudsko pravo i on je odlučio živjeti s time. Da li je to dobra odluka, da li je časna, da li je čak i njemu korisna – potpuno je nebitno. Kada se pogleda kako Haški sud radi, kako i koliko dugo sudi, logično je da se nikome ne brza da pred njega stane. Također, sam dvolični odnos prema ratu u Hrvatskoj ni na koji način ne pomaže predaji generala Gotovine. Budući da ga europski političari i dužnosnici Haškog suda izjednačavaju s Karadžićem i generalom Mladićem, više je nego jasno da mu se ne mili isti tretman, tim više što mu je s tim ljudima zajedničko samo to da su sudjelovali u istom ratu, a ne organiziranje, poticanje i činjenje najgroznijih zločina koje je Europa vidjela od Drugog svjetskog rata. No, u očima svetih Europljana svi smo mi prljavi Balkanci isti, nismo li?

Jasno je da su svi podaci kojima se gospoda Europljani sada, kao, čude već odavno poznati. Sada su samo izvučeni kao alibi za vjerojatno već dugo planirani scenarij. Naravno, bit će tu još blefova, jer ako se on odigra do kraja i ako Europa stvarno čeka Gotovinu, onda ćemo mi Europu čekati sve dok na vrbi ne rodi grožđe.

Ono što mi nije jasno je zašto i zbog kakvih nedokučivih razloga naša zemlja silom hoće u novu, još jednu, državnu zajednicu petnaestak godina nakon što smo se u krvi riješili jedne druge državne zajednice na koju ova prva jako podsjeća.

Prije šezdesetak godina, također u krvi, riješili smo se opet jedne državne zajednice u koju smo uletjeli kao guske u maglu. A prije osamdesetak godina, smo se (pogađate) u moru krvi riješili još jedne neželjene državne zajednice. Praktično cijela povijest Hrvatske, nakon Petra Svačića je krvavo izbavljivanje iz državnih zajednica u koje su nas uvaljivali ljudi koji su bili ili nedovoljno mudri, ili nedovoljno dalekovidni ili nedovoljno hrabri, ali dovoljno glupi, loši i pohlepni da nas predaju prvom vladaru koji je naišao. Tijekom zamalo cijele svoje povijesti Hrvatska je permanentna žrtva bijedne i beskičmene politike svojih političara.

Danas, poput najbjednijih slugu plačemo za Europskom unijom, za buduće neravnopravno i neprincipijelno tretiranje, za zajednicu „jednakih“, gdje ćemo biti u četvrtom, možda petom ešalonu iza stola – gdje su zalogaji rijetki i posni, ali prvom u egzerciru (gdje se prolijeva znoj) i navali (gdje se prolijeva krv). Pravila koja ni za koga drugoga ne važe – za nas će važiti. Ono što svi budu smjeli – mi nećemo smjeti. Što se drugima bude odobravalo – nas će zbog toga prezirati.

Hrvatska je vlast, ova i ona, iznimno loše postavila odnos prema Uniji i svoju politiku zasnovala na ulasku po svaku cijenu. Naravno, tu se daju maksimalne koncesije, čak i one koje naizgled s Unijom nemaju neke veze. Javnosti nikada nije suvislo predstavljeno zašto toliko želimo članstvo i kakve su točno koristi koje će Hrvatska imati. Naravno, nije ni rečeno kada će te dobrobiti stići. Pitanje je – ako se ti podaci toliko taje – dali oni uopće postoje? Ako postoje, idu li u prilog nama ili Europi svetici? Ne samo to, Europska unija je vlastima do sada, a i ovoj danas, služila kao univerzalni alibi svih alibija – jer sve će biti sređeno do ulaska. Mo'š mislit. Idemo naprijed, ali jako sporo i uz puno problema. Nema šanse da će do 2007., 2009, ili dvijetisuće i neke situacija biti dramatično poboljšana. Među ostalim, jer se cijeli državni aparat podređuje svetom cilju ulaska u Europsku uniju, a ne dobrobiti vlastitih građana.

Nije moguće da sve možemo „zbog Europe“, a da ništa nismo u stanju napraviti za sebe. Zar će nas Europa riješiti loših i korumpiranih političara – pa pogledajte samo njih. Zar će nas Europa informatizirati, industrijalizirati, educirati, da bismo im nakon toga bili konkurencija, a ne samo još jedno lijepo, pomalo zaostalo tržište. Da li stvarno mislite da će u nekoj budućoj europskoj Hrvatskoj strani turist na Jadranu mazati hrvatski putar na kruh izrađen od hrvatskog brašna, jesti hrvatski pekmez i piti hrvatsko mlijeko? Šatro, Europska unija za nas neće biti EU-ropska unija i samo na vratima pakla piše – ostavite svaku nadu, vi koji ulazite.

(Ova kolumna objavljena je 16. ožujka 2005. godine, ali mislim da nije izgubila na aktualnosti.)