Bio jednom jedan mIT

Potencijal hrvatske informatičke industrije, kao i njen izvozni potencijal velika su nepoznanica. Ne radi se o slučaju, već o sustavnom zapostavljanju ove važne privredne grane. Već sama činjenica da nitko u Hrvatskoj nema točan podatak o tome koliko informatičkih tvrtki imamo, koliko je u njima zaposlenih – pogotovo visokostručnih, posebno softverskih inženjera i programera – dovoljno govori o statusu hrvatske informatičke industrije, za koju odvajkada važi pravilo – čistačice, portiri i informatičari stoj, ostali naprijed!

Uopće nije želja uvrijediti časne radnike poput čistačica i portira, već samo ukazati na nedostojan status koji informatička struka ima u našoj zemlji, koji je posljedica desetljeća neznanja, nerazumijevanja i lošeg poslovnog i političkog upravljanja. Nažalost, uprave i rukovodeće strukture često uopće ne razumiju da je informatika ključna infrastruktura praktično svakog poslovnog procesa, uključujući aktivnosti državne uprave i pravosuđa.

Da je informatika u Hrvatskoj na repu stvarnosti postaje jasno ako se pogleda kako često izgledaju domaće aplikacije, uključujući one koje nalazimo u gospodarstvu. Prava katastrofa nastupa tek u državi i tzv. javnim poduzećima koja imaju desetke i stotine nepovezanih i neusklađenih baza podataka, te raznoraznih aplikacija na koje su desetljećima trošene milijarde kuna, da bi rezultat bio viktorijanski, Dickensovski košmar – u kojemu se ne zna tko pije, ali se zato vrlo dobro zna tko plaća. U isto vrijeme država se vječito kune u snagu i dosege domaće informatike, u hrvatsko informatičko konačno rješenje, koje će nas napokon izvesti iz bijede i mraka Balkana i uvesti u svjetlost i blagostanje Europske Unije.

Paradoksalna je činjenica da Hrvatska ima dugu informatičku tradiciju i kvalitetne informatičare koji su svoje mjesto pod suncem tražili i našli od Kalifornije pa sve do Novog Zelanda. Jedna od čestih tema diskusije je s koliko točno informatičara raspolažemo i kakav je uopće potencijal hrvatske informatičke industrije, pogotovo onaj na stranim tržištima (dakle izvozni)? Podaci o broju informatičara, zavisno tko ih navodi, nalaze se u nevjerojatnom rasponu od deset do pedeset tisuća zaposlenih, najčešće zavisno o tome tko se sve smatra informatičarom i čiji se posao smatra radnim mjestom u informatici. Naravno, ovi podaci obuhvaćaju informatičare u svim poduzećima i institucijama, a ne samo u informatičkim tvrtkama čiji se broj – opet zavisno o izvoru – procjenjuje do nekoliko tisuća. Ako bismo povjerovali broju od čak pedeset tisuća informatičara, jednostavnom derivacijom u kojoj na po prilici deset informatičkih radnih mjesta dolaze jedan softverski inženjer i jedan programer, ispalo bi da Hrvatska raspolaže s deset tisuća takvih kadrova, ne ulazeći u spekulaciju koliko tako osposobljenih ljudi zaista i ima – jer to je odgovor za milijun dolara. S druge strane postoje podaci po kojima tek desetak poduzeća ima više od stotinu informatičara, što po svemu sudeći ukazuje da se informatički kapaciteti itekako vole napuhavati.

U stvarnosti, među tisućama informatičkih poduzeća (u najoptimističnijoj varijanti) postoji možda nekoliko stotina u kojima izvozni prihodi čine iole značajnu prihodovnu stavku, a ta poduzeća vjerojatno ukupno imaju oko tisuću i pol zaposlenika. Njihovi ukupni prihodi nisu previše značajni u zajedničkoj bilanci prihoda informatičkih poduzeća, gdje tradicionalno najbolje prolaze posvećeni najveći državni liferanti, a ne stvarni kreativci i istinski stvaraoci novih vrijednosti. Što se vrhunskih softverskih inženjera i programera tiče, i njihov je broj više nego ograničen, možda na tisuću – dvije, što predstavlja ukupni dostupni resurs cijele zemlje.

Očito je da neka informatička poduzeća, ispravno, pokušavaju svoju budućnost tražiti na inozemnim tržištima. Ulaskom u Europsku Uniju najvjerojatnije će uslijediti masovni slom malih i srednjih poduzeća, uključujući i poljoprivredne proizvođače, koji ne mogu biti spremni za sraz s europskom konkurencijom, jer je vrlo malo učinjeno na tom polju, a i nije moglo biti učinjeno jer se naša država praktično nalazi pred ekonomskim slomom i vjerojatno će joj nedostajati sredstva za redovito funkcioniranje, a da o luksuzu izdvajanja za razvoj ni ne govorimo. Oni koji pokušavaju poslovati suočavaju se sa stvarnošću života i rada u Hrvatskoj, apsolutno nekonkurentnom ekonomijom, državnom upravom, poreznim sustavom, nefunkcioniranjem i rasulom pravne države, zastarjelim i nepodesnim radnim zakonodavstvom, kao i svim ostalim „blagodatima“ života i rada u ovoj zemlji. Katastrofalnog primjera radi, širokopojasni internet u Hrvatskoj je među najskupljima u regiji, ali i u Europi uopće, skuplji npr. od njemačkog, britanskog ili slovenskog, a neke usluge dostupne u tim zemljama kod nas se i dalje mogu samo sanjati.

Pored toga ne postoji strateška orijentacija, niti poticanje razvoja informatičkih tvrtki, a sustavi financijske pomoći, ulaganja i kreditiranja neprilagođeni su i – zapravo nepostojeći. Postoji više grupacija koje se u zadnje vrijeme pokušavaju baviti investiranjem u razvoj informatičkih tvrtki, no nažalost – po dobrom starom hrvatskom običaju – tu ima svega i svačega. Tako se tu nalaze i ljudi koji nemaju novac za „investiciju“ u dobar ručak, a kamoli u ozbiljan razvoj male tvrtke. Ima i onih koji se ponašaju poput bankara, pa za svoje investicije očekuju nesrazmjeran udio u tvrtci (tipa 50-60%), kao i onih koji ne shvaćaju da je ovakvo ulaganje pod kapom hrvatskog pravnog sustava iznimno nepreporučljivo – jer ne nudi pravnu sigurnost niti jednoj strani u takvoj transakciji.

Primjera radi, mogu navesti da je inicijalna investicija Oxford Seedcom Capitala u tvrtku Sophos (s kojom sam poslovno povezan) 1986. godine iznosila 36.000 britanskih funti za 20% vlasničkog udjela. To je bila njihova prva i daleko najprofitabilnija investicija koja se vratila 1800 puta. Prema zadnjoj transakciji (akvizicija od strane Apax Partners) 2010. godine Sophos je vrijedio 830 milijuna dolara, a prihod za 2011. godinu iznosio je 400 milijuna dolara.

Postoji i manji broj onih koji obavljaju relativno dobar posao, kanalizirajući tvrtke prema vanjskim izvorima investicijskih sredstava i znanja, gdje se može dobiti kvalitetna infrastrukturna podrška (pogotovo pravna, a ne samo financijska), no takve će investicije – pod uvjetom da su obje strane pametne – završiti kao ulog (najčešće) u američku tvrtku, koja će onda angažirati ili pod svoje vlasništvo staviti hrvatsku tvrtku iz koje su znanje, odnosno proizvod i potekli. Općenito, onaj tko misli da je nekakav suvisli IPO tehnološke tvrtke u Hrvatskoj – kao kruna investicijskog i razvojnog procesa – uopće moguć, veliki je neznalica ili teški naivac. Stvarnost je, nažalost, okrutna i treba prihvatiti realnosti hrvatskog okruženja.

Ovakva situacija nije previše dobra za hrvatsku informatiku u cjelini, jer ona teško može postati motor općeg napretka i prosperiteta. Sigurno će se stvoriti pojedinačni primjeri ili male oaze uspješnih informatičkih tvrtki koje će donijeti prosperitet svojim zaposlenicima i vlasnicima, ali bez značajnijeg utjecaja na našu ukupnu ekonomsku stvarnost. Također, teško je očekivati značajnije inozemne investicije u hrvatsku informatiku, zbog (kako je već rečeno) njenih ograničenih kapaciteta i resursa, te potpune hrvatske nekonkurentnosti, pogotovo na području fiskalne politike, gdje padamo na usporedbi s mogućim direktnim konkurentima. Nameti na plaće su u najmanju ruku ekstremni i sežu od 42-48% za pristojnije plaće koje se u ovoj djelatnosti očekuju. Pored toga, nedavnom poreznom intervencijom značajno je povećan porez na dobit.

Posebno je pitanje i ljudski potencijal u informatičkoj industriji, pogotovo broj vrhunskih kadrova. Vrlo je vjerojatno da bi osnivanje jedne ili dvije značajne informatičke tvrtke s 500, 1000 ili više zaposlenih informatičara, koje bi ponudile uvjete i primanja iznad hrvatskog standarda, izazvalo ozbiljne poremećaje u tom segmentu tržišta rada, s predvidljivim dalekosežnim posljedicama za one informatičke tvrtke koje ne bi bile u stanju odgovoriti novim izazovima. No ovo je samo teoretsko razmatranje, teško je vjerovati da će u skoroj budućnosti, ako i ikada, doći do razvoja ili investiranja u tako velike informatičke tvrtke u Hrvatskoj.

Istovremeno, upravo je fascinantno kako se hrvatska vlast upustila u panično spašavanje proračuna, potpuno zaboravljajući da za godinu dana ulazimo u Europsku Uniju što će omogućiti odljev poduzeća, znanja, kapitala i ljudi iz Hrvatske u druge, konkurentnije, članice Unije. Dok je prijenos brodogradilišta, čeličane, tvornice kompjutera (kojih nemamo ili uskoro nećemo niti imati), čokolade, namještaja ili akumulatora iznimno složena i skupa operacija, preseljenje informatičke tvrtke prava je šala, jer se i inače radi o industriji u kojoj su kadrovi iznimno mobilni i fleksibilni. Gledajući opću situaciju u našoj zemlji koja se nalazi na rubu svakog bankrota – ekonomskog, moralnog, političkog; u kojoj se danas izdaju i zadnji ideali i nade koje su građani uopće još mogli imati, velika je i mogućnost nastanka pravog stampeda visokostručne radne snage koji će početi ulaskom u Europsku Uniju, pod uvjetom daljnjeg rasula naše države (nekako je teško nadati se suprotnom), a kulminirat će padom eventualnih barijera slobodnom kretanju radne snage s kojima se možemo suočiti u trenutku pristupa, tako da za 5-10 godina Hrvatska može iskusiti visokoobrazovno i visokotehnološko glasanje nogama neviđeno u svojoj povijesti.

U tom kontekstu, da li se za hrvatsku informatičku industriju nešto može učiniti – osim uobičajene promptne dostave praznih obećanja – teško je reći. Potezi aktualne vlasti, nakon katastrofalnog e-mandata prethodne – na čije kadrove i dosege uopće ne treba trošiti riječi, sve su samo ne ohrabrujući. Bivši Središnji državni ured za e-Hrvatsku zguran je pod Ministarstvo uprave, što je loš potez i predstavlja nazadak. Tehnička pozicija bivšeg Ureda, kao (nazivno) važnog ureda pod direktnom ingerencijom vlade je dobra i sukladna europskoj praksi. Druga je stvar što bivša vlada nije znala što bi s tim uredom napravila, niti se ured potrudio nametnuti ikakvim suvislim projektima ili djelatnostima. Još je smješnija situacija u kojoj je nova vlada, paralelno, osnovala famozno Povjerenstvo za koordinaciju informatizacije javnog sektora – u kojem se de facto nalazi pola vlade (tri potpredsjednika i pet ministara). Pa nije li u tom slučaju bilo jednostavnije informatiku tretirati kao važan vladin projekt i provlačiti je direktno kroz vladu, a ne nekakvo povjerenstvo i onda još dodatno i kao projekt pod ingerencijom Ministarstva uprave. Najvjerojatnije, kao ni prošla, ni ova vlada ne zna što bi s informatikom, osim što shvaća da su informatika i tehnologija postale zgodne političke poštapalice, kao da se dodavanjem slova „e“ i „i“ ispred pojmova, te prodajom magle na Facebooku i Twitteru mogu riješiti desetljećima zanemarivani i pod tepih gurani izazovi hrvatske informatičke stvarnosti.

Objavljeno u časopisu Banka, 31. srpnja 2012.

Ujedinjenje ili smrt!

Nakon priglupe propagandne kampanje u svrhu promicanja prisjedinjenja velikoj voljenoj Uniji, čini se da je nova demokratski izabrana vlast odlučila do kraja radikalizirati promidžbu i osnažiti svoje pozicije prijetnjom posvemašne ekonomske i druge propasti hrvatskim građanima u slučaju da se usude najdražoj Uniji opaliti referendumski vritnjak.

Tako je Vesna Pusić izjavila da na referendumu 22. siječnja građani odlučuju o budućnosti Hrvatske, a u slučaju da se izjasne protiv članstva RH u Europskoj uniji, zemlja će se naći u jako teškoj gospodarskoj situaciji. Ne samo to, ona ne vidi kako bi se naša zemlja ekonomski uopće oporavila od takvog šoka, pa je prema tome odluka na referendumu odluka o budućnosti ekonomskog preživljavanja Hrvatske.

E, sada – budi ti faca pa se usudi svojom poganom rukom zaokružiti veliko NE hrvatskoj budućnosti!

Tako su, još jednom, oni građani koji besramno i nedemokratski koriste svoje pravo na drugačije mišljenje pribijeni na stup srama, kao mrzitelji i rušitelji svega hrvatskog, kao mračni kradljivci budućnosti hrvatske nejači, kao kostolomci kralježnice hrvatskog ekonomskog opstanka.

Činjenica da su bivši premijer, potpredsjednik vlade, dva ministra, glasnogovornik, zamjenik ministra – sve redom ujedno i najviši dužnosnici tada vladajuće stranke optuženi za bezočnu krađu države koju su trebali voditi – optuženi za djela u najmanju ruku ravna izdaji domovine; da se institucije sistema i njihovi imenovani prvoborci nisu usudile prerano kukurikati kao ih „netko“ ne bi očerupao, da nitko od vladajuće i oporbene političke „elite“ nije imao pojma što se dešava – sve je to u redu. It is OK.

Činjenica je i to da smo se cijelo to vrijeme nalazili pod patronatom, ili još bolje – gubernaturom – Europske unije, da su nas gotovo svakodnevno opsjedali razni europski consiglierei usta punih demokracije, vladavine prava, funkcioniranja sustava, reda i rada, čije tajne i druge službe nisu imale pojma što se to u Hrvatskoj dešava – i to je u redu.

Očito je u redu sve, osim usuditi se suprotstaviti ključnom političkom projektu hrvatskih političkih „elita“ – ulasku u veliku voljenu Uniju. Stajališta onih čiji mozgovi, očito neovlašteno, drugačije misle – štetna su za Hrvatsku.

Bit ću vrlo jasan, uopće ne mislim da referendum neće proći. Hrvatska gaćedolska kultura toliko je jaka da ne vidim kako bi se poveliko stado meka runa i sitna zuba uopće usudilo suprotstaviti volji liganja čuvara koje ih dobrohotno usmjeravaju prema ujedinjenju s maticom Unijom. Mislim da će tim činom biti ispisana najsramnija stranica hrvatske povijesti, sramnija i od cjelivanja skuta kralja Aleksandra u Beogradu – jer se prosinački anschluss ipak mogao pripisati bijednoj i kukavičkoj manjini, gusanima koji su pognute glave poveli hrvatsko stado u sedamdesetogodišnju jugoslavensku maglu.

Nasuprot tome, 22. siječnja 2012., a date which will live in infamy, bit će dan masovnog i vlastoručnog skidanja gaća svakog građanina ponaosob, dan masovnog i inokosnog upućivanja gusaka u maglu Unije. Jedino što želim je da svatko vrlo dobro zapamti ne samo taj dan, već i ono što je prilikom glasanja zaokružio. Naime, ne bih želio da se ponovi opći gubitak sjećanja kakav je nastupio nakon prvih demokratskih izbora, kada su mnogi „zaboravili“ kako su tada glasali.

Panika koja je nastupila među hrvatskom političkom „elitom“ jasno pokazuje da ona ni u primisli nema nikakav alternativni plan osim predaje zemlje u ruke svete Unije, osim – eventualno – ponavljanja glasanja u slučaju propasti referenduma. Doista interesantno, jer mi nije jasno koji dio referendumskog NE hrvatska vlast ne bi shvatila. I zanima me, da li je referendum o ulasku zemlje u Europsku uniju nešto poput vozačkog ispita, na koji kandidat izlazi sve dok napokon ne prođe?

Demokracija u Hrvatskoj je do te mjere ridikulizirana da je izbjegnuta svaka ozbiljna rasprava o Europskoj Uniji, a šlag na tortu ovog nedemokratskog procesa stavili su upravo oni koji se najviše kunu u svetost te iste demokracije – donedavna oporba, a danas vlast, te sama Europska unija.

U svjetlu toga, naivno je očekivati će aktualni agitatori osjetiti ikakvu odgovornost kada se cijela priča s Unijom počne ozbiljno ukiseljavati, što se danas dešava u velikom broju članica Europske Unije, ne samo novokomponiranih, već i onih „starih“.

Čak i bez toga, gotovo je nevjerojatno da Hrvatska u Uniji može naći bilo kakvu sreću. Ako nas je povijest nečemu naučila, to je da se brzo, rado i bez glasa bacamo pod svaki skut, a onda se uporno, opetovano i glasno žalimo na nemilosrdnu tvrdoću čizme koja se pod tim skutima, eto neočekivano, skrivala.

Na vratima pakla

O lijepa, o draga, o slatka Europo,
Dar u kom sve jade višnji nam bog je do,
Uzroče istini od naše sve bijede,
Čekamo te neke druge srijede.

Eto, brzi vlak Europa do daljega neće stati u maloj zemlji na brdovitom Balkanu. Sada možemo dobro zaroniti u ćevape s lukom, pa ih potom razblažiti salatom od krastavaca, sirom i vrhnjem. Luk ponekad zna potjerati suze, a ne bi bilo dobro da neki pomisle kako plačemo zbog Europe – te bestidnice.

Ah, ta Europa, mitska zemlja kojom vladaju mali sivi ljudi u sivim odijelima, kraljica dvostrukih standarda, leglo praktično svakog zla i bijede koje je ikada pohodilo svijet. A, opet, ta Europa, tako slatka – tako žuđena – tako zavodljiva, toliko željena i toliko nedosanjana.

Što je to u nama nesretnicima, da nas ljepota Europa neće. Stalno spominje neku gotovinu, pa nije moguće da su joj pare važnije od žarke (ali neuzvraćene) ljubavi.

No šalu na stranu, često se priča o tome da li je Hrvatska talac Gotovine ili ne. Meni se čini očitim da je Hrvatska zapravo talac dvolične i nedosljedne politike Europske unije. General Gotovina odlučio je ne predati se Haškom sudu. Izabrao je bijeg, to je njegova odluka, čak i ljudsko pravo i on je odlučio živjeti s time. Da li je to dobra odluka, da li je časna, da li je čak i njemu korisna – potpuno je nebitno. Kada se pogleda kako Haški sud radi, kako i koliko dugo sudi, logično je da se nikome ne brza da pred njega stane. Također, sam dvolični odnos prema ratu u Hrvatskoj ni na koji način ne pomaže predaji generala Gotovine. Budući da ga europski političari i dužnosnici Haškog suda izjednačavaju s Karadžićem i generalom Mladićem, više je nego jasno da mu se ne mili isti tretman, tim više što mu je s tim ljudima zajedničko samo to da su sudjelovali u istom ratu, a ne organiziranje, poticanje i činjenje najgroznijih zločina koje je Europa vidjela od Drugog svjetskog rata. No, u očima svetih Europljana svi smo mi prljavi Balkanci isti, nismo li?

Jasno je da su svi podaci kojima se gospoda Europljani sada, kao, čude već odavno poznati. Sada su samo izvučeni kao alibi za vjerojatno već dugo planirani scenarij. Naravno, bit će tu još blefova, jer ako se on odigra do kraja i ako Europa stvarno čeka Gotovinu, onda ćemo mi Europu čekati sve dok na vrbi ne rodi grožđe.

Ono što mi nije jasno je zašto i zbog kakvih nedokučivih razloga naša zemlja silom hoće u novu, još jednu, državnu zajednicu petnaestak godina nakon što smo se u krvi riješili jedne druge državne zajednice na koju ova prva jako podsjeća.

Prije šezdesetak godina, također u krvi, riješili smo se opet jedne državne zajednice u koju smo uletjeli kao guske u maglu. A prije osamdesetak godina, smo se (pogađate) u moru krvi riješili još jedne neželjene državne zajednice. Praktično cijela povijest Hrvatske, nakon Petra Svačića je krvavo izbavljivanje iz državnih zajednica u koje su nas uvaljivali ljudi koji su bili ili nedovoljno mudri, ili nedovoljno dalekovidni ili nedovoljno hrabri, ali dovoljno glupi, loši i pohlepni da nas predaju prvom vladaru koji je naišao. Tijekom zamalo cijele svoje povijesti Hrvatska je permanentna žrtva bijedne i beskičmene politike svojih političara.

Danas, poput najbjednijih slugu plačemo za Europskom unijom, za buduće neravnopravno i neprincipijelno tretiranje, za zajednicu „jednakih“, gdje ćemo biti u četvrtom, možda petom ešalonu iza stola – gdje su zalogaji rijetki i posni, ali prvom u egzerciru (gdje se prolijeva znoj) i navali (gdje se prolijeva krv). Pravila koja ni za koga drugoga ne važe – za nas će važiti. Ono što svi budu smjeli – mi nećemo smjeti. Što se drugima bude odobravalo – nas će zbog toga prezirati.

Hrvatska je vlast, ova i ona, iznimno loše postavila odnos prema Uniji i svoju politiku zasnovala na ulasku po svaku cijenu. Naravno, tu se daju maksimalne koncesije, čak i one koje naizgled s Unijom nemaju neke veze. Javnosti nikada nije suvislo predstavljeno zašto toliko želimo članstvo i kakve su točno koristi koje će Hrvatska imati. Naravno, nije ni rečeno kada će te dobrobiti stići. Pitanje je – ako se ti podaci toliko taje – dali oni uopće postoje? Ako postoje, idu li u prilog nama ili Europi svetici? Ne samo to, Europska unija je vlastima do sada, a i ovoj danas, služila kao univerzalni alibi svih alibija – jer sve će biti sređeno do ulaska. Mo'š mislit. Idemo naprijed, ali jako sporo i uz puno problema. Nema šanse da će do 2007., 2009, ili dvijetisuće i neke situacija biti dramatično poboljšana. Među ostalim, jer se cijeli državni aparat podređuje svetom cilju ulaska u Europsku uniju, a ne dobrobiti vlastitih građana.

Nije moguće da sve možemo „zbog Europe“, a da ništa nismo u stanju napraviti za sebe. Zar će nas Europa riješiti loših i korumpiranih političara – pa pogledajte samo njih. Zar će nas Europa informatizirati, industrijalizirati, educirati, da bismo im nakon toga bili konkurencija, a ne samo još jedno lijepo, pomalo zaostalo tržište. Da li stvarno mislite da će u nekoj budućoj europskoj Hrvatskoj strani turist na Jadranu mazati hrvatski putar na kruh izrađen od hrvatskog brašna, jesti hrvatski pekmez i piti hrvatsko mlijeko? Šatro, Europska unija za nas neće biti EU-ropska unija i samo na vratima pakla piše – ostavite svaku nadu, vi koji ulazite.

(Ova kolumna objavljena je 16. ožujka 2005. godine, ali mislim da nije izgubila na aktualnosti.)