Potencijal hrvatske informatičke industrije, kao i njen
izvozni potencijal velika su nepoznanica. Ne radi se o slučaju, već o sustavnom
zapostavljanju ove važne privredne grane. Već sama činjenica da nitko u
Hrvatskoj nema točan podatak o tome koliko informatičkih tvrtki imamo, koliko
je u njima zaposlenih – pogotovo visokostručnih, posebno softverskih inženjera
i programera – dovoljno govori o statusu hrvatske informatičke industrije, za
koju odvajkada važi pravilo – čistačice, portiri i informatičari stoj, ostali
naprijed!
Uopće nije želja uvrijediti časne radnike poput čistačica i
portira, već samo ukazati na nedostojan status koji informatička struka ima u
našoj zemlji, koji je posljedica desetljeća neznanja, nerazumijevanja i lošeg
poslovnog i političkog upravljanja. Nažalost, uprave i rukovodeće strukture
često uopće ne razumiju da je informatika ključna infrastruktura praktično
svakog poslovnog procesa, uključujući aktivnosti državne uprave i pravosuđa.
Da je informatika u Hrvatskoj na repu stvarnosti postaje
jasno ako se pogleda kako često izgledaju domaće aplikacije, uključujući one
koje nalazimo u gospodarstvu. Prava katastrofa nastupa tek u državi i tzv.
javnim poduzećima koja imaju desetke i stotine nepovezanih i neusklađenih baza
podataka, te raznoraznih aplikacija na koje su desetljećima trošene milijarde
kuna, da bi rezultat bio viktorijanski, Dickensovski košmar – u kojemu se ne
zna tko pije, ali se zato vrlo dobro zna tko plaća. U isto vrijeme država se
vječito kune u snagu i dosege domaće informatike, u hrvatsko informatičko
konačno rješenje, koje će nas napokon izvesti iz bijede i mraka Balkana i
uvesti u svjetlost i blagostanje Europske Unije.
Paradoksalna je činjenica da Hrvatska ima dugu informatičku
tradiciju i kvalitetne informatičare koji su svoje mjesto pod suncem tražili i
našli od Kalifornije pa sve do Novog Zelanda. Jedna od čestih tema diskusije je
s koliko točno informatičara raspolažemo i kakav je uopće potencijal hrvatske
informatičke industrije, pogotovo onaj na stranim tržištima (dakle izvozni)? Podaci
o broju informatičara, zavisno tko ih navodi, nalaze se u nevjerojatnom rasponu
od deset do pedeset tisuća zaposlenih, najčešće zavisno o tome tko se sve
smatra informatičarom i čiji se posao smatra radnim mjestom u informatici.
Naravno, ovi podaci obuhvaćaju informatičare u svim poduzećima i institucijama,
a ne samo u informatičkim tvrtkama čiji se broj – opet zavisno o izvoru –
procjenjuje do nekoliko tisuća. Ako bismo povjerovali broju od čak pedeset tisuća
informatičara, jednostavnom derivacijom u kojoj na po prilici deset
informatičkih radnih mjesta dolaze jedan softverski inženjer i jedan programer,
ispalo bi da Hrvatska raspolaže s deset tisuća takvih kadrova, ne ulazeći u
spekulaciju koliko tako osposobljenih ljudi zaista i ima – jer to je odgovor za
milijun dolara. S druge strane postoje podaci po kojima tek desetak poduzeća ima
više od stotinu informatičara, što po svemu sudeći ukazuje da se informatički
kapaciteti itekako vole napuhavati.
U stvarnosti, među tisućama informatičkih poduzeća (u
najoptimističnijoj varijanti) postoji možda nekoliko stotina u kojima izvozni
prihodi čine iole značajnu prihodovnu stavku, a ta poduzeća vjerojatno ukupno
imaju oko tisuću i pol zaposlenika. Njihovi ukupni prihodi nisu previše
značajni u zajedničkoj bilanci prihoda informatičkih poduzeća, gdje
tradicionalno najbolje prolaze posvećeni najveći državni liferanti, a ne
stvarni kreativci i istinski stvaraoci novih vrijednosti. Što se vrhunskih
softverskih inženjera i programera tiče, i njihov je broj više nego ograničen,
možda na tisuću – dvije, što predstavlja ukupni dostupni resurs cijele zemlje.
Očito je da neka informatička poduzeća, ispravno, pokušavaju
svoju budućnost tražiti na inozemnim tržištima. Ulaskom u Europsku Uniju
najvjerojatnije će uslijediti masovni slom malih i srednjih poduzeća,
uključujući i poljoprivredne proizvođače, koji ne mogu biti spremni za sraz s
europskom konkurencijom, jer je vrlo malo učinjeno na tom polju, a i nije moglo
biti učinjeno jer se naša država praktično nalazi pred ekonomskim slomom i
vjerojatno će joj nedostajati sredstva za redovito funkcioniranje, a da o
luksuzu izdvajanja za razvoj ni ne govorimo. Oni koji pokušavaju poslovati
suočavaju se sa stvarnošću života i rada u Hrvatskoj, apsolutno nekonkurentnom
ekonomijom, državnom upravom, poreznim sustavom, nefunkcioniranjem i rasulom
pravne države, zastarjelim i nepodesnim radnim zakonodavstvom, kao i svim
ostalim „blagodatima“ života i rada u ovoj zemlji. Katastrofalnog primjera
radi, širokopojasni internet u Hrvatskoj je među najskupljima u regiji, ali i u
Europi uopće, skuplji npr. od njemačkog, britanskog ili slovenskog, a neke
usluge dostupne u tim zemljama kod nas se i dalje mogu samo sanjati.
Pored toga ne postoji strateška orijentacija, niti poticanje
razvoja informatičkih tvrtki, a sustavi financijske pomoći, ulaganja i
kreditiranja neprilagođeni su i – zapravo nepostojeći. Postoji više grupacija
koje se u zadnje vrijeme pokušavaju baviti investiranjem u razvoj informatičkih
tvrtki, no nažalost – po dobrom starom hrvatskom običaju – tu ima svega i
svačega. Tako se tu nalaze i ljudi koji nemaju novac za „investiciju“ u dobar
ručak, a kamoli u ozbiljan razvoj male tvrtke. Ima i onih koji se ponašaju
poput bankara, pa za svoje investicije očekuju nesrazmjeran udio u tvrtci (tipa
50-60%), kao i onih koji ne shvaćaju da je ovakvo ulaganje pod kapom hrvatskog
pravnog sustava iznimno nepreporučljivo – jer ne nudi pravnu sigurnost niti
jednoj strani u takvoj transakciji.
Primjera radi, mogu navesti da je inicijalna investicija
Oxford Seedcom Capitala u tvrtku Sophos (s kojom sam poslovno povezan) 1986.
godine iznosila 36.000 britanskih funti za 20% vlasničkog udjela. To je bila njihova
prva i daleko najprofitabilnija investicija koja se vratila 1800 puta. Prema
zadnjoj transakciji (akvizicija od strane Apax Partners) 2010. godine Sophos je
vrijedio 830 milijuna dolara, a prihod za 2011. godinu iznosio je 400 milijuna
dolara.
Postoji i manji broj onih koji obavljaju relativno dobar
posao, kanalizirajući tvrtke prema vanjskim izvorima investicijskih sredstava i
znanja, gdje se može dobiti kvalitetna infrastrukturna podrška (pogotovo
pravna, a ne samo financijska), no takve će investicije – pod uvjetom da su obje
strane pametne – završiti kao ulog (najčešće) u američku tvrtku, koja će onda
angažirati ili pod svoje vlasništvo staviti hrvatsku tvrtku iz koje su znanje,
odnosno proizvod i potekli. Općenito, onaj tko misli da je nekakav suvisli IPO
tehnološke tvrtke u Hrvatskoj – kao kruna investicijskog i razvojnog procesa –
uopće moguć, veliki je neznalica ili teški naivac. Stvarnost je, nažalost,
okrutna i treba prihvatiti realnosti hrvatskog okruženja.
Ovakva situacija nije previše dobra za hrvatsku informatiku
u cjelini, jer ona teško može postati motor općeg napretka i prosperiteta. Sigurno
će se stvoriti pojedinačni primjeri ili male oaze uspješnih informatičkih
tvrtki koje će donijeti prosperitet svojim zaposlenicima i vlasnicima, ali bez
značajnijeg utjecaja na našu ukupnu ekonomsku stvarnost. Također, teško je
očekivati značajnije inozemne investicije u hrvatsku informatiku, zbog (kako je
već rečeno) njenih ograničenih kapaciteta i resursa, te potpune hrvatske
nekonkurentnosti, pogotovo na području fiskalne politike, gdje padamo na
usporedbi s mogućim direktnim konkurentima. Nameti na plaće su u najmanju ruku
ekstremni i sežu od 42-48% za pristojnije plaće koje se u ovoj djelatnosti
očekuju. Pored toga, nedavnom poreznom intervencijom značajno je povećan porez
na dobit.
Posebno je pitanje i ljudski potencijal u informatičkoj
industriji, pogotovo broj vrhunskih kadrova. Vrlo je vjerojatno da bi osnivanje
jedne ili dvije značajne informatičke tvrtke s 500, 1000 ili više zaposlenih
informatičara, koje bi ponudile uvjete i primanja iznad hrvatskog standarda,
izazvalo ozbiljne poremećaje u tom segmentu tržišta rada, s predvidljivim
dalekosežnim posljedicama za one informatičke tvrtke koje ne bi bile u stanju
odgovoriti novim izazovima. No ovo je samo teoretsko razmatranje, teško je
vjerovati da će u skoroj budućnosti, ako i ikada, doći do razvoja ili
investiranja u tako velike informatičke tvrtke u Hrvatskoj.
Istovremeno, upravo je fascinantno kako se hrvatska vlast
upustila u panično spašavanje proračuna, potpuno zaboravljajući da za godinu
dana ulazimo u Europsku Uniju što će omogućiti odljev poduzeća, znanja,
kapitala i ljudi iz Hrvatske u druge, konkurentnije, članice Unije. Dok je
prijenos brodogradilišta, čeličane, tvornice kompjutera (kojih nemamo ili
uskoro nećemo niti imati), čokolade, namještaja ili akumulatora iznimno složena
i skupa operacija, preseljenje informatičke tvrtke prava je šala, jer se i
inače radi o industriji u kojoj su kadrovi iznimno mobilni i fleksibilni.
Gledajući opću situaciju u našoj zemlji koja se nalazi na rubu svakog bankrota
– ekonomskog, moralnog, političkog; u kojoj se danas izdaju i zadnji ideali i
nade koje su građani uopće još mogli imati, velika je i mogućnost nastanka
pravog stampeda visokostručne radne snage koji će početi ulaskom u Europsku
Uniju, pod uvjetom daljnjeg rasula naše države (nekako je teško nadati se
suprotnom), a kulminirat će padom eventualnih barijera slobodnom kretanju radne
snage s kojima se možemo suočiti u trenutku pristupa, tako da za 5-10 godina
Hrvatska može iskusiti visokoobrazovno i visokotehnološko glasanje nogama
neviđeno u svojoj povijesti.
U tom kontekstu, da li se za hrvatsku informatičku
industriju nešto može učiniti – osim uobičajene promptne dostave praznih
obećanja – teško je reći. Potezi aktualne vlasti, nakon katastrofalnog
e-mandata prethodne – na čije kadrove i dosege uopće ne treba trošiti riječi,
sve su samo ne ohrabrujući. Bivši Središnji državni ured za e-Hrvatsku zguran
je pod Ministarstvo uprave, što je loš potez i predstavlja nazadak. Tehnička
pozicija bivšeg Ureda, kao (nazivno) važnog ureda pod direktnom ingerencijom
vlade je dobra i sukladna europskoj praksi. Druga je stvar što bivša vlada nije
znala što bi s tim uredom napravila, niti se ured potrudio nametnuti ikakvim
suvislim projektima ili djelatnostima. Još je smješnija situacija u kojoj je nova
vlada, paralelno, osnovala famozno Povjerenstvo za koordinaciju informatizacije
javnog sektora – u kojem se de facto nalazi pola vlade (tri potpredsjednika i
pet ministara). Pa nije li u tom slučaju bilo jednostavnije informatiku
tretirati kao važan vladin projekt i provlačiti je direktno kroz vladu, a ne
nekakvo povjerenstvo i onda još dodatno i kao projekt pod ingerencijom
Ministarstva uprave. Najvjerojatnije, kao ni prošla, ni ova vlada ne zna što bi
s informatikom, osim što shvaća da su informatika i tehnologija postale zgodne
političke poštapalice, kao da se dodavanjem slova „e“ i „i“ ispred pojmova, te prodajom
magle na Facebooku i Twitteru mogu riješiti desetljećima zanemarivani i pod
tepih gurani izazovi hrvatske informatičke stvarnosti.
Objavljeno u časopisu Banka, 31. srpnja 2012.
